Iako su ovi nitkovi, nakon što su prolili mnogo krvi u Taifu, takođe napali i na Mekku, oni se nisu usudili da uđu u grad zato što je bilo vrijeme hadža. Šerif Galib-efendi je bio u Džiddi, sakupljao vojsku za pružanje otpora vehabijskim otpadnicima. Stanovnici Mekke su, preplašeni propašću koja se desila u Taifu, poslali delegaciju vehabijskom zapovijedniku sa molbom da ih ne teroriše i ne muči. Vehabije su u mjesecu Muharremu 1218./1803. godine ušle u Mekku i počele da šire svoja vjerovanja. Oni su oglasili da će ubiti svakoga onoga ko zijareti grobove (tj. ode na groblje) ili ode u Medinu da moli pred Resulullahovim turbetom. Oni su četrnaest dana kasnije napali na Džiddu da zarobe šerifa Galib-efendiju, koji je, izveo direktno iz utvrđenja Džidde protunapad na vehabijske razbojnike (odmetnike, hajduke) i skoro sve ih pobio. Ostatak je pobjegao u Mekku. Oni su, na molbu Mekanlija, postavili Galib efendijinog brata, šerifa Abdulmu’in-efendiju, da bude Emir Mekke i otišli nazad u Der’ijju. Šerif Abdulmu’in-efendi je prihvatio da bude emir kako bi zaštitio Mekkanlije od vehabijskih mučenja.
Trideset osam dana poslije poražavanja bandita u Džiddi, šerif Galib-efendi se vratio iz Džidde u Mekku, sa guvernerom Džidde, Šerif-pašom, i džiddanskom vojskom. Oni su istjerali razbojnike (odmetnike, hajduke) koji su ostali u Mekki. On je ponovo postao emir. Razbojnici (odmetnici, hajduci) su, da bi se osvetili Mekkanlijama, napali na sela oko Taifa i pobili mnoge ljude. Oni su postavili razbojnika Osmana (Osman-ul-Mudajiki) da bude guverner Taifa. Osman je 1220./1805. godine sazvao sve razbojnike (odmetnike, hajduke) oko Mekke i opsjeo Mekku sa velikom pljačkaškom družinom. Mekkanski muslimani su mjesecima bili u brizi. Crkavali su od gladi. U zadnjim danima opsade nije ostao ni pas da se pojede. Šerif Galib-efendi je shvatio da ne postoji drugi način već da se s razbojnicima (odmetnicima, hajducima) potpiše ugovor da se spase životi građana. On je predao grad pod uslovom da on ostane emir grada, i da životi i imovine muslimana budu bezbjedni.
Razbojnici su poslije Mekke zauzeli Medinu i opljačkali najdragocjenija istorijska blaga svijeta, koja su preko hiljadu godina bila sakupljana u Poslanikovu riznicu (Hazine-i Nebevijje). Oni su tretirali muslimane tako neučtivo i primitivno da se to ne može opisati. Oni su onda, nakon što su postavili nekoga ko se zvao Mubarek bin Magjan da bude guverner grada, otišli nazad u Der’ijju. Oni su bili sedam godina u Mekki i Medini. Oni nisu - sedam godina - dozvolili hadžijama ehli sunneta da uđu u Mekku. Oni su prekrili Kabu sa dva crna prekrivača zvana kajlan. Oni su zabranili pušenje nargile. Oni su puno mlatili i batinali one koji su je pušili. Stanovnici Mekke i Medine ih nisu voljeli i bježali su od njih.
Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala je u prvom dijelu njegove knjige Mir’at-ul-Haremejn, koja je izdata 1301./1883. godine, ovako opisao mučenja nad mekkanskim muslimanima:
“Mučenja koja su sprovođena svake godine nad muslimanima u blagoslovljenom gradu Mekki (Mekke-i mukerreme) i hadžijama su bila toliko teška da ih je nemoguće detaljno opisati.
Saud, vođa razbojnika (otpadnika, hajduka), je često slao pisma šerifu Galib-efendiji, emiru Mekkanlija. Iako je Sa’ud nekoliko puta opsjedao Mekku on se nije mogao probiti u nju sve do 1218./1802. godine. Šerif Galib-efendi je sa guvernerom Džidde 1217. godine okupio vođe hadžijskih karavana iz Damaska i Egipta. On im je rekao, ‘Razbojnici (otpadnici, hajduci) su naumili da napadnu na blagoslovljeni grad Mekku. Ako mi pomognete mi možemo uhvatiti njihovog vođu Sa’uda.’ Međutim, njegov prijedlog nije prihvaćen. Šerif Galib-efendi je onda imenovao svog brata šerifa Abdulmu’ina da bude njegov zamjenik a on je otišao u Džiddu. Šerif Abdulmu’in je, kao emir Mekke, poslao 1218. godine Sa’udu bin Abdul’azizu pet alima ehli sunneta, koji su se zvali, Muhammed Tahir, sejjid Muhammed Ebu Bekir, Mir Gani, sejjid Muhammed Akkas i Abdulhafiz Adžemi, kao delegaciju dobre volje i oprosta. Sa’ud je to prihvatio i otišao sa njegovim vojnicima u Mekku. On je postavio Abdulmu’ina kao glavnog zastupnika (kajmakama) oblasti. On je naredio da se sva turbeta i mezari poruše. Po vehabijskom vjerovanju stanovnici Mekke i Medine nisu ibadetili (molili) Allaha dželle-šanuhu. Oni su (po njihovom vjerovanju) obožavali turbeta. Oni su rekli da će oni, ako su turbeta i grobovi porušeni, obožavati Allaha ispravno. Po Muhammedu bin Abdulvehhabu su svi muslimani - koji su umrli poslije 500./1106. godine - umrli kao kafiri i mušrici. Njemu je otkriven pravi islam. One, koji su postali vehabije nije dozvoljeno zakopavati kod grobova mušrika, kako je on oslovljavao prave muslimane.
Sa’ud je napao na Džiddu da je zauzme i uhvati šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. Međutim, stanovnici Džidde su, zajedno sa osmanlijskim vojnicima, hrabro potukli neprijatelja i natjerali Sa’udove razbojnike u bijeg. Sa’ud je sakupio razbojnike bjegunce i vratio se u Mekku.
Iako je šerif Abdulmu’in-efendi rahime-hullahu teala nastojao da bude ljubazan prema vehabijama, sa ciljem da zaštiti mekkanske muslimane od pokolja i mučenja, surovosti i pljačkanja obijesnih vehabija su se svakodnevno povećali. Kada je šerif Abdulmu’in-efendi vidio da ljubaznost, i lijepa riječ, nisu način za dobre odnose on je poslao poruku šerifu Galib-efendiji u kojoj je rekao da se Sa’ud ulogorio u Mekki sa njegovim vojnicima na mejdanu (prostoru zvanom) Mu’alla i da bi bilo moguće uhvatiti Sa’uda ako bi ih on napao sa malim brojem vojnika.
Kada je šerif Galib-efendija primio poruku on je uzeo sa sobom i sa guvernerom Džidde, Šerif pašom, izvjesne istaknute vojnike i po noći napao na vehabije u Mekki. On je opkolio njihove šatore, međutim, Sa’ud im je živ utekao. Njegovi vojnici su rekli da će predati svoje oružje ako će im biti oprošteno i ako će njihove želje biti uslišane. Tako je blagoslovljeni grad Mekka bio spašen od ovih zalima. Ovaj uspjeh je prepao vehabije u Taifu koje su se predale bez krvoprolića. Zalim Osman Mudajiki je pobjegao sa njegovim ljudima u planine Jemena. Kada je šerif Galib-efendija vidio da su oni, koji su istjerani iz Mekke, počeli da pljačkaju seljake i članove plemena po pokrajinama šerif Galib-efendi rahmetullahi alejh je poslao glasnika plemenu Beni Sakif i naredio, ‘Idi u Taif i napadni na vehabije! Sve što osvojiš uzmi, tvoje je!’ Pleme Beni Sakif je napalo na Taif i osvetilo se pljačkašima. Tako je takođe i Taif bio spašen.
Osman Mudajiki je po jemenskim planinama sakupio neuke divljake, seljake, i sa vehabijama, koje je usput sreo, je opsjeo Mekku. Stanovnici Mekke su tri mjeseca puno brinuli i patili. Iako je šerif Galib-efendija pokušao deset puta da se probije kroz opsadnike on je bio neuspješan u svojim pokušajima. Zalihe hrane su bile iscrpljene. Cijena hljeba se popela na pet rijala a putera na šest rijala po oki (1.2 kg.), međutim, kasnije nije niko ništa prodavao. Muslimani su morali jesti mačke i psetinje kojih se kasnije takođe nije moglo naći. Oni su morali jesti lišće i travu. Kada više nije ništa ostalo grad Mekka se predao Sa’udu pod uslovom da on ne muči i ne ubija stanovnike. Ovaj put to nije bila šerifova Galib-efendijina greška. Ali, da je on ranije zatražio pomoć od plemena koja su bila saveznici, on ne bi došao u ovakvu situaciju. U stvari, Mekkanlije su molile šerifa Galib-efendiju, ‘Ako ti dobiješ pomoć od savezničkih plemena koja nas vole, mi možemo do vremena hadža pružati otpor, i, kada dođu egipatske i damaske hadžije mi ih možemo savladati.’ Šerif Galib-efendi im je odgovorio, ‘Ja sam to mogao uraditi ranije ali sada je nemoguće’, i tako priznao njegovu raniju grešku. Ni on se nije takođe nije htio predati ali su mu Mekkanlije rekle, ‘Gospodine, i tvoj je mubarek predak, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, takođe napravio sporazum sa njegovim neprijateljima. Molimo vas da se i vi takođe nagodite sa neprijaljem i da nas oslobodite od ovih briga. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao hazreti Osmana [iz Hudejbije] plemenu Kurejš u Mekki da napravi sporazum.’ Šerif Galib-efendi je odvratio narod od ove ideje predaje sve do zadnjeg časa i nije mogao ići u sporazum. Kada narod više nije mogao izdržati ovu poteškoću on je popustio na prinudu jednog vjerskog čovjeka koji se zvao Abdurrahman. Sa šerifove Galib-efendijine rahmetullahi alejh strane je bilo jako razumno što je poslušao Abdurrahmana, i uzeo njega kao posrednika da spriječi Sa’uda da ne muči muslimane. On je takođe i osvojio ljubav Mekanlija i vojnika na taj način što je rekao, ‘Ja sam nerado popustio. Ja sam planirao da čekam do hadža.’
Poslije kapitulacije, Abdul’aziz, Sa’udov sin (Sa’ud bin Abdul’aziz), je ušao u Mekku. On je prekrio Veličanstvenu Kabu (Ka’be-i muazzam) jednom običnom krpom. On je otpustio šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. On je napadao tu i tamo kao firaun i mučio svijet na jedan nezamisliv način. Šerif Galib-efendi je, pošto od Osmanlija nije došla pomoć, bio uvrijeđen. On je širio glasine da je razlog za pad Mekke bila iscrpljenost Osmanlijske države. On je huškao Sa’uda da ne dozvoli egipatskim i damaskim hadžijama ulazak u Mekku sa ciljem da izazove Osmanlijsku državu da ona krene u akciju protiv vehabija.
Ove šerifove Galib-efendijine riječi (tj. njegovo jadikovanje što Osmanlije nisu poslale pomoć) je još više razjarilo i on je povećao mučenja. On je mučio i ubio većinu alima ehli sunneta i istaknutih i bogatih ljudi u Mekki. On je prijetio onim koji nisu oglasili da su vehabije. Njegovi ljudi su uzvikivali po čaršijama, pazarima, i sokacima, ‘Prihvatite Sa’udovu vjeru! Zaštitite se u njegovoj ogromnoj sjenci!’ On je natjerivao muslimane da prihvate Muhammedovu bin Abdulvehhabovu vjeru. Broj jakih vjernika, koji su mogli zaštititi hak din i pravi mezheb, se kao i u pustinji jako smanjio. Broj iskrenih vjernika koji su mogli zaštititi svoju hak vjeru i pravi mezheb se jako smanjio.
Prijem 
