....Kada je šerif Galib-efendi vidio ovu bijedno i žalosno stanje - i shvatio da bi islam mogao takođe biti iskorijenjen i u Hidžazu i mubarek gradovima, isto kao što je iskorijenjen u arabijskoj pustinji - on je poslao Sa’udu poruku u kojoj mu je rekao, ‘Ti se ne možeš oduprijeti osmanlijskoj vojsci koja će biti poslana iz Istanbula ako poslije hadža ostaneš u Mekki. Ti ćeš biti uhvaćen i ubijen. Nemoj da poslije hadža ostaješ u Mekki. Bježi!’ Ova poruka nije pomogla. Ona je samo izazvala još i veći Sa’udov bijes i divljaštvo i mučenje muslimana.
U vrijeme ovog perioda tiranije (zuluma) i mučenja Sa’ud bin Abdul’aziz je upitao jednog alima ehli sunneta, ‘Je li hazreti Muhammed alejhisselam živ u svom mezaru? Ili, je li on, kako je podesno sa našim vjerovanjem, mrtav kao i svaka druga mrtva osoba?’ Alim mu je odgovorio, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je živ na način koji mi ne možemo razumjeti.’ Sa’ud mu je postavio ovo pitanje zato što je očekivao odgovor na osnovu kog bi ga mogao lakše mučiti do smrti. ‘Onda nam dokaži da je on živ u svom grobu da ti mi možemo vjerovati. Ako ti odgovoriš neprimjerno mi ćemo shvatiti da ti tvrdoglavo odbijaš moju vjeru i ja ću te ubiti,’ rače mu Sa’ud. Alim ehli sunneta mu je ovako odgovorio, ‘Ja se neću truditi da te uvjerim iznoseći ti nešto što nije u vezi sa tim pitanjem. Hajmo zajedno u Medinu (Medine-i munevveru)! Staćemo pred prozor Muvadžehe-i se’adet. Ja ću mu nazvati selam. Ako mi on odgovori na moj selam ti ćeš vidjeti da je naš efendija Resulullah živ u njegovom grobu sreće (kabr-i seadetu), i da on čuje i odgovara onima koji mu nazivaju selam. Ako nam on ne odgovori na moj selam shvatiće se da sam ja lažov. Ti me onda možeš kazniti kako hoćeš.’ Kada je Sa’ud čuo ove riječi on je pustio alima ehli sunneta. Jer, da je on uradio onako kako je alim ehli sunneta predložio on bi postao prema svom sopstvenom vjerovanju kafir ili mušrik. On je bio zapanjen. Jer, on nije bio dovoljno učen da odgovori na taj odgovor. On je oslobodio alima da on ne bi dobio loš ugled. Međutim, on je naredio jednom vojniku da ga ubije i da mu odmah dojavi kada ga ubije da je ubijen. Ali, po Allahovoj dželle-šanuhu takdiru (predodređenju, sudbini), ovaj vehabijski vojnik nije uspio naći pogodnu priliku da ubije ovu odličnu osobu (zata). Ove strašne vijesti su doprle do ušiju te odlične osobe-mudžahida, koji se onda iselio iz Mekke, misleći da za njega nije bi dobro da više živi u Mekki.
Kada su do Sa’uda doprle riječi o iselenju ove odličnog čovjeka-mudžahida, on je za njim poslao plaćenog ubojicu (katila, atentatora). Plaćeni ubojica je putovao dan i noć misleći da će on, ako ubije jednog pripadnika ehli sunneta, zaraditi veliki sevab. On je sustigao ovog zata-mudžahida, ali je vidio da je on preselio na ahiret prirodnom smrću malo prije nego što je on došao. On je privezao zatovu devu za drvo i otišao do bunara da izvadi vode. Kada se vratio nazad vidio je da je tijelo nestalo i da je samo deva ostala. On je otišao Sa’udu i ispričao mu šta se desilo. Sa’ud mu je rekao, ‘O da! Ja sam usnio tog čovjeka kako on uzlazi na nebo uz učenje zikira i tesbihata. Neki sa nurli (svijetlim) licima su rekli da se on diže na nebo zbog njegovog ispravnog vjerovanja u Poslanika pretkijametskog doba (ahir-zemana) sallallahu alejhi ve sellem.’ Vehabija je odmah odmah zatim rekao, ‘Ti si mene poslao da ubijem jednog takog mubarek odličnjaka (zata)! I ti, sada, ne ispravljaš svoje vjerovanje iako si vidio da ga je Allah dželle-šanuhu ibasuo Svojim dobročinstvom (ihsanom),’ i ispsovao ga. On je došao na tevbe. Sa’ud nije poslušao tog čovjeka. On je postavio Osmana Mudajikija da bude guverner Mekke i otišao u Der’ijju.
Sa’ud bin Abdul’aziz je živio u Der’ijji. On je takođe zauzeo i blagoslovljenu Medinu (Medine-i munevvere). On je kasnije krenuo u Mekku sa onima koji su htjeli da idu na hadž i koji su mogli dobro hodati. Vjerski ljudi koji su hvalili i širili vehabizam su ranije otišli. Oni su počeli čitati i objašnjavati knjigu koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab, u petak 7. Muharrema 1221./1806. godine, u Mekki, u Mesdžid-i haramu. Ulema ehli sunneta ih je opovrgla. [Za detalje pogledajte knjigu Sejf-ul-Džebbar, kolekciju pobijanja i opovrgavanja vehabizma od strane mekkanske uleme, koja je kasnije izdata u Pakistanu. Ona je ponovo preštampana u Istanbulu 1395./1975. godine.] Sa’ud bin Abdul’aziz je došao deset dana kasnije. On se smjestio u šerifovu Galib-efendijinu palaću koja se nalazila (na mjestu koje se zove) Mualla. On je stavio jedan dio pokrivača koji je imao na sebi na Galib-efendiju u znak prijateljstva. I šerif Galib-efendi je iskazao svoje prijateljstvo prema njemu. Oni su otišli u Mesdžid-i Haram i zajedno obavili tavaf oko Ka’be (Ka’be-i muazzama).
U međuvremenu je došla vijest da se karavan sa damaskim hadžijama približavao Mekki. Sa’ud je poslao Mes’uda bin Mudajikija da ih susretne i da im kaže da im neće biti dozvoljeno da uđu u Mekku. Mes’ud je susreo karavan i rekao, ‘Vi niste poštovali prethodni sporazum. Sa’ud bin Abdul’aziz vam je naredio po Salihu bin Salihu da ne dolazite sa vojnicima. Zašto ste došli sa vojnicima? Vi ne možete ući u Mekku zato što niste poslušali naređenje.’ Emir karavana, Abdullah Paša, je poslao Sa’udu Jusuf-pašu da od njega zatraži oprost i dozvolu. Sa’ud je rekao, ‘Paša! Ja bih vas, da se ja ne bojim Allaha, sve pobio. Donesi mi torbe sa zlatom koje ste namjerili da podijelite stanovnicima Haremejna i arapskim seljanima i odma se vratite nazad! Ja vam ove godine zabranjujem hadž!’ Jusuf paša mu je predao torbe sa zlatom i vratio se nazad.
Šokantne vijesti o damaskom karavanu, o njegovom sprečavanju da obavi hadž, su se raširile po muslimanskom svijetu. Mekkanski muslimani su plakali i jadikovali jer su mislili da će takođe i njima biti zabranjeno da odu na mejdan (veliki prazni prostor koji se zove) Arefat. Sljedeći dan im je bila data dozvola da odu na Arefat ali im je bilo zabranjeno da idu na mahfe i that-i revane. Svako je, pa čak i alimi i sudije (hakimi), išao na Arefat na magarcu ili devi. Na Arefatu je, umjesto mekkanskog kadije, jedan od vehabija održao hutbu. Oni su se poslije hadža vratili u Mekku.
Sa’ud je otpustio kadiju Mekke, Hatib-zade Muhammed-efendiju, i umjesto njega postavio - da bude kadija - jednog vehabiju koji se zvao Abdurrahman. Abdurrahman je pozvao Muhammed-efendiju, mullu Medine Su’ad bega, i nakiba (predstavnika šerifa u Mekki) Ataji-efendiju, i postavio ih da sjedu na pod, na jednu krpu. On im je onda rekao da izraze poštovanje (bi’at) Sa’udu. Ovi alimi su učinili musafehu i rekli ‘la ilahe illallah vahdehu la šerike leh’ u skladu sa vehabijskim vjerovanjem i opet sjeli na pod. Sa’ud se nasmijao i rekao, ‘Ja vam zapovijedam da vi, i damaski karavan, budete pod zaštitom Saliha bin Saliha. Salih je jedan od mojih dobrih ljudi. Ja mu vjerujem. Ja vam dozvoljavam da odete u Damask pod uslovom da platite 300 kuruša za svaku mahfe devu i zaprežnu devu i 150 kuruša za svakog magarca. Za vas je velika blagodat da možete otići u Damask po tako niskoj cijeni. Vi možete putovati srećno i udobno pod mojom zaštitom. Sve hadžije će putovati pod ovim uslovima. A to je moja pravda. Ja sam napisao pismo osmanlijskom sultanu, hazreti Selimu hanu Trećem [rahmetullahi alejh]. Ja sam od njega zatražio da zabrani gradnju turbeta na grobovima, klanje kurbana za mrtve, i činjenje dove preko njih.’
Sa’ud je ostao četiri godine u Mekki. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je po zapovijedi osmanlijskog sultana Mahmuda Adlija, rahmetullahi teala alejhima, došao u Džiddu. Egipatske snage, koje je on poslao iz Džidde i Medine, su, poslije krvave bitke, zajednički istjerale Sa’uda iz Mekke.”
Prijem 
