Kada su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala odgovorili vehabijama, 1210./1796. godine, alimi islama u Mekki su pripremili i potpisali deklaraciju, koja je u sebi sadržavala ajeti kerime i hadisi šerife i koja je pokazala da vehabizam nije isto što i islam, i da je vehabizam jedan drugi put, i zamka, koju su neprijatelji islama lukavo i podmuklo smislili, sa ciljem da iznutra unište islam. Tri vehabije koje su se pokajale i došle na tevbe od njihovih pokvarenih vjerovanja su potvrdile i potpisale ovaj dokument. Kopije ove deklaracije (vesike) su onda poslane u sve muslimanske zemlje.
Izvjesne mekkanske vehabije su otišle Abdul’azizu, vladaru Der’ijje, i rekle mu da vehabijska reprezentacija nije bila u stanju da pobije mekkanske alime, i da je u svaku državu poslana deklaracija koja kaže da je njihov sitem vjerovanja neprijateljstvo protiv islama. Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud i njegove pristaše su s ogorčenjem mrzili ehli sunnet. Oni su 1215. godine napali na Mekku. Emir Mekke, šerif Galib bin Musa’id bin Sa’id efendi im je pružio otpor. Obje strane su prolile mnogo krivi. Šerif Galib efendi im nije dozvolio da uđu u Mekku. Međutim, arapska plemena oko Mekke su prihvatila vehabizam. Između dva bajrama je Abdul’azizov sin Sa’ud poslao vojsku u grad Taif. Oni su klali i zlostavljali taifske muslimane, žene i djecu na jedan jako surov i barbarski način. [Za opširnije detalje ovih tortura i masakara, koji teško padaju na srce, se možete obratiti na Ahmedovu bin Zejni Dahlanovu knjigu Hulasat-ul-kelam i Ejjubove Sabri-pašine rahime-humullahu knjige Tarih-i vehhabijan (koja je 1296./1879. godine izdata u Istanbulu) i Mir’at-ul-Haremejn. Knjiga Hulasat-ul-kelam je preštampana 1395./1975. godine u Istanbulu.]
Mučenja stanovnika Taifa, koja su uključivala žene i djecu, su izvršavana po naređenju jednog neprijatelja islama, jednog obijesnog vehabije, koji se zvao Osman-ul-Mudajiki. Šerif Galib efendija je poslao ovog čovjeka (Osmana Mudajikija), i jednog drugog čovjeka koji se zvao Muhsin, u Der’ijju. Oni su trebali da zaključe obnovu prethodnog sporazuma, i da spriječe vehabije da ne opsijedaju Medinu i ne ugnjetavaju muslimane. Međutim, ovaj munafik je bio špijun u kabinetu šerifa Galib-efendije. On je na putu za Der’ijju prevario njegovog saputnika obećavši mu mnoge prednosti. Ova dvojica su u Der’ijji otkrila Sa’udu bin Abdul’azizu svoje namjere. Kada je Sa’ud vidio da su oni njegovi vjerni robovi, on je stavio njegove pljačkaše pod njihovu komandu. Oni su otišli u mjesto koje se zove Abile, kod Taifa, i poslali pismo šerifu Galib-efendiji u kom su mu napisali da oni, Sa’ud i ova dva izdajnika, ne uvažavaju zakonitost prethodnog sporazuma, i, da se Sa’ud sprema da opkoli Mekku. Šerif Galib-efendi im je napisao ljubazne odgovore, u kojima ih je nasavjetovao. Obijesni Osman, koji je bio neprijatelj islama, je poderao ta pisma. On je napao na muslimane koje je poslao Emir i porazio ih. Šerif Galib-efendi se povukao u utvrđenje u Taifu i preduzeo mjere zaštite. Ovaj obijesni vehabija je 1217./1802. godine, na kraju mjeseca ševvala, ulogorio svoju vojsku u Melisu, u blizini Taifa. On je takođe i zatražio i pomoć od zlog emira od Biše, Salima bin Šekbana, čije je srce bilo još tvrđe i kamenije, i prepuno neprijateljstva prema islamu. Pored hiljade hajduka - koji su bili pod Salimovim zapovjedništvom - tu je bilo i oko dvadeset pustinjskih šejhova od kojih je svaki je imao sa sobom oko pet stotina vehabijskih razbojnika.
Stanovnici Taifa su pod vođstvom šerifa Galib-efendije, rahmetullahi alejh, hrabro napali na ove hajduke i razbojnike u Melisu. On je pobio (stavio pod oštricu sablje) hiljadu i pet stotina Salimovih bin Šekbanovih pljačkaša. Salim, i oni koji su bili sa njim, su se razbježali. Ali, oni su se opet vratili i napali na Melis. Oni su razjagmili i opljačkali imovine muslimana. Šerif Galib-efendi je otišao u Džiddu da zatraži vojnu pomoć. Većina stanovnika Taifa je pobjegla i potajno izašla sa svojim familijama. Iako su Taifljani, koji su se sklonili u tvrđavu, poražavali čopore vehabija koji su dolazili jedni za drugim u valovima, oni su podigli bijelu zastavu primirja zato što je neprijatelj konstantno dobijao pomoć. Oni su pristali da se predaju, ali pod uslovom da njihovi životi i čast budu pošteđeni. Pošto je takođe i neprijatelj postao slab, zato što su mnogi od njih ili bili ubijeni ili su se razbježali, taifski glasnik, koji je bio jedna podla hulja, je, iako je vidio da vehabije bježe, povikao za njima, “Šerif Galib je pobjegao od straha! Taifljani nisu moćni da vam se odupiru! Oni su me poslali da vam ja saopštim da će vam oni predati tvrđavu, i mole vas da im oprostite. Ja volim vehabije! Vratite se nazad! Vi ste prolili puno krvi! Nije logično da odustanete prije nego što zauzmete Taif. Ja vam se kunem da će vam Taifljani odmah predati utvrđenje. Oni će prihvatiti sve što hoćete.” Uzaludni gubitak Taifa je bila Galib-efendijina greška. Da je on ostao u Taifu muslimani ne bi preživjeli ovu propast. Jer, “izdajnici i kukavice”, vehabije, ne bi povjerovale ove riječi. Međutim, kada su oni vidjeli na tvrđavi zastavu mira, oni su poslali u utvrđenje glasnika da ispita situaciju. Taifljani su konopcem podigli glasnika na utvrđenje. Glasnik im je rekao, “Ako hoćete da spasite svoje živote iskupite svu svoju imovinu ovdje i predajte se.” Oni su iskupili svu svoju imovinu uz pomoć jednog muslimana koji se zvao Ibrahim. Glasnik im je rekao “Ovo nije dovoljno! Mi vam ne možemo oprostiti za ovo. Trebate donijeti još više!” On im je dao bilježnicu (tefter) i rekao, “Popišite imena onih koji nisu dali! Muškarci su slobodni da idu gdje hoće. Žene i djeca će biti okovani u lance.” Iako su ga molili da bude malo blaži on je povećao svoju obijest i okrutnost. Ibrahim, koji više nije mogao da se strpi, ga je udario kamenom u prsa i ubio. Vehabije su u ovom metežu napale na utvrđenje i tako izbjegle topovske kugle i metke. Oni su razvalili gvozdene kapije i ušli u utvrđenje. Oni su ubili svaku ženu, čovjeka i dijete koje su vidjeli. Oni su čak i bebe u bešikama isjekli na komade. Sokaci su se pretvorili u bujice krvi. Oni su pustošili i pljačkali kuće, i harali svugdje, i okrutno i ludački napadali do zalaska sunca. Oni nisu mogli zauzeti kuće u istočnom dijelu utvrđenja koje su bile napravljene od kamena. Oni su na njih osuli kišu metaka. Ovi prljavi gadovi su uzvikivali i urlali, “Mi vam opraštamo! Možete ići gdje hoćete sa vašim ženama i djecom.” Ali, oni im nisu dozvoljavali. Vehabije su u međuvremenu okupile na brdo svijet koji se počeo iseljavati. Većina tog naroda su bili žene i djeca. Oni su ih opkolili. Oni su ih držali dvanaest dana gladne i žedne. Oni svi su bili čiste muslimanske familije koje su odgajane u njezi i ljubavi. Oni su ih mučili grubim vrijeđanjem, kamenovanjem, i batinanjem. Vehabije su ih prozivale jedno po jedno, i tukle, i govorile, “Reci nam gdje si sakrio svoju imovinu!”. Oni su galamili na one koji su molili za milost i govorili im, “Tvoja smrt dolazi!”
Ibni Šekban je, nakon što je napadao nasilnički dvanaest dana na stanovnike u kućama od kamena, i nije ih mogao natjerati da se predaju, obećao onim koji izađu iz kuća i predaju oružje da će im biti oprošteno. Muslimani su mu povjerovali i izašli napolje. Ibni Šekban im je svezao ruke na leđa i izveo ih na brdo gdje su drugi muslimani čekali (bili) opkoljeni. Na brdu je poklano tri stotine šezdeset sedam (367) muškaraca rahmetullahi alejhim edžma’in zajedno sa ženama i djecom. Oni su natjerali životinje da gaza tijela šehida. Ostavili su ih šesnaest dana nezakopane da ih jedu životinje i ptice grabljivice. Oni su opljačkali kuće muslimana i iskupili sve što su uzeli na jednu veliku gomilu pred kapijom utvrđenja i poslali jednu petinu robe i pare i zlato koje su sakupili Sa’udu. Ostatak su međusobno podijelili. Izdajnici, i pljusci koji izazivaju potope, su odnijeli bezbrojne novce i dragocjenu robu. U rukama ehli sunneta je ostalo samo četrdeset hiljada zlatnih rijala. Deset hiljada je podijeljeno ženama i djeci. Roba je prodata vrlo jeftino.
Vehabije su poderale Kur’ani kerime, tefsire, hadise, i druge islamske knjige koje su uzele iz biblioteka, mesdžida, i kuća, i bacile ih na zemlju. Oni su napravili od pozlaćenih kožnih korica Kur’ani kerima sandale i obukle ih na njihove pogane noge. Na tim koricama su se nalazili ajeti kerimi i drugi mubarek tekstovi. Iz tih cijenjenih knjiga je na sokacima Taifa bilo toliko listova i stranica da se nije moglo stati na zemlju. Iako je Ibni Šekban naredio pljačkašima da ne deru kopije Kur’ani kerima, vehabijski hajduci, koji su došli iz pustinja radi pljačke, i koji nisu imali ni pojma o Kur’ani kerimu, su poderale sve kopije na koje su našle i pogazile ih. U velikom gradu Taifu su bile sačuvane od pljačke samo tri kopije Mushaf-i šerifa i jedna kopija Buhari-i šerifa.
MUDŽIZA: Za vrijeme pljačke Taifa je bilo mirno vrijeme. Nije bilo vjetra. Kada su banditi otišli nastala je oluja. Vjetar je podigao i odnijeo sve listove Kur’ani kerima i vjerskih knjiga. Ubrzo, na zemlji nije ostao nijedan komad papira. Niko ne zna gdje su odnešeni.
Tijela šehida rahmetullahi alejhim edžma’in su se raspadala na brdu šesnaest dana pod vrelim suncem. Smrad se svugdje osjećao. Muslimani su molili, plakali i jadikovali pred Ibni Šekbanom da im dozvoli da zakopaju njihovu mrtvu rodbinu. On im je na kraju dozvolio da iskopaju dvije velike rupe. Oni su u te rupe stavili svoje očeve, djedove, rodbinu i djecu, i pokrili ih sa zemljom. Nijedno tijelo se nije moglo prepoznati. Od nekih je ostalo pola tijela, od nekih samo četvrtina. Životinje i ptice grabljivice su rasule druge dijelove tijela. Njima je bilo dozvoljeno da sakupe i zakopaju ove dijelove tijela zato što je smrad takođe dosađivao i vehabijama. Muslimani su tragali, sakupili, i zakopali i njih u te dvije rupe.
Banditi su takođe i držali šehide nezakopane, sve dok se nisu počeli raspadati, sa ciljem da uvrijede mrtve muslimane i da im se osvete. Ali, kako stihovi kažu:
Donijeće uzlazak, ne tužite što ste pali,
Zgrada se ne renovira prije nego postane ruševina,
Položaji (deredže) šehida rahmetullahi alejhim edžma’in se u Allahovom huzuru (u Allahovoj prisutnosti, kod Allaha) povećavaju kada se njihova tijela ostave nezakopana, da se raspadaju, i da budu hrana pticama grabljivicama i životinjama.
Banditi su, kada su poklali muslimane Taifa (kada su ih stavili pod sablju) i kada su podijelili opljačkanu imovinu i pare, potpuno uništili turbeta Ashaba kiram, Evlija i alima. Kada su počeli da kopaju grob hazreti Abdullaha ibni Abbasa, jednog od najdražih ashaba našega efendije Poslanika, sa ciljem da iskopaju njegovo mubarek i časno tijelo, i da ga zapale, njih je, kada su prvi put zabili krampu u zemlju, prepao predivni miris koji se počeo širiti (iz zemlje). Oni su rekli, “U ovom mezaru je veliki šejtan. Umjesto da se bakćemo kopanjem mi ga trebamo razvaliti dinamitom.” Iako su stavili puno baruta, i nastojali što su više mogli, barut je zatajio, i oni su otišli u zaprepašćenju. Mezar je ostao nekoliko godina poravnjan sa zemljom. Kasnije je sejjid Jasin efendi stavio prelijep sanduk na ovaj mubarek mezar i zaštitio ga da se ne zaboravi.
Banditi su takođe pokušali i da iskopaju grobove sejjida Abdulhadi-efendije, i mnogih drugih Evlija, ali oni su bili spriječeni kerametima svakoga groba. Suočavajući se sa ogromnim poteškoćama u ovim svojim odvratnim i gnusnim namjerama oni su odustali.
Dva mel’una (prokletnika, šejtana), Osman Mudajiki i Ibni Šekban, su takođe naredila i da se zajedno sa turbetima moraju porušiti i džamije i medrese. Jasin efendi, veliki alim ehli sunneta, im je rekao, “Zašto vi želite da rušite mesdžide (džamije) koji su napravljeni sa ciljem da se u njima obavlja namaz u džematu (džema’atu)? Ako vi želite da srušite ovaj veliki mesdžid, zato što je ovdje grob Abdullaha ibni Abbasa radijallahu anhuma, ja vam kažem da je grob u turbetu, izvan ove velike džamije. Prema tome, nije potrebno rušiti džamiju.” Osman Mudajiki i Ibni Šekban mu nisu mogli odgovoriti. Međutim, zindik (vrsta kafira) među njima je rekao jednu jako smiješnu stvar: “Sve što je sumnjivo se mora uništiti.” Onda ga je Jasin efendija upitao, “Jesu li džamije sumnjive?” On nije mogao odgovoriti. Osman Mudajiki je nakon duge šutnje rekao, “Ja se ne slažem ni sa jednim od vas.” On je naredio, “Nemojte dirati džamiju, srušite turbe!”
Prijem 
