Također, ono što se zamjeri vehabijama i njihovoj misiji je činjenica
da su pozivali deklarativno na otvaranje vrata idžtihada a sami su ostali slijepo držeći se hanbelijskog mezheba. Od ibn Tejmijinog učenja uzeli su samo učenje o akaidu (islamskom vjerovanju), a ništa nisu prihvatili od njegovog idžtihada u propisima (ahkam), kao npr. pitanje talaka isl.
Čak i od samog ibn abdul-Vehhaba ne spominju se noviji idžtihadi osim u nekim pitanjima koja nisu od neke posebne važnosti. Npr. Pojavio se je sa mišljenjem da krvarina muslimana je 800 rijala, umjesto vrijednosti 100 deva, što je ustavovljeno hadisom Allahova Poslanika. Mada su muslimani sada a i tada bili u velikoj potrebi za idžtihadom stvarni idžtihad ni sa ovim pokretom nije profunkcionirao. Nije bilo dovoljno da se stane ondje gdje je stao ibn Tejmijje. Bila je potreba za idžtihadom koji bi otklonio tragove učmalosti i zaleđenosti islamske misli, evidentne u stoljećima koja su prošla. Uslijed nedostatka istinskog i efektivnog idžtihada muslimani
su dovedeni u stanje dekadente i potrebe oslanjanja na druge i posuđivanje njihovih zakona.
Šejh Ali Tantavi uzima središnji stav spram pojave vehabijskog pokreta.
U jednom njegovom dijelu podržava ga, a u drugom kritizira. U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5 , šejh Ali Tantavi kaže sljedeće:“Čitalac koji čita biografiju ibn abdul-Vehhaba, će lahko doći do zaključka da on nije bio veliki učenjak , ali će lahko primjetiti da je bio veliki učitelj. U njegovo vrijeme bilo je mnogo učenjaka koji su bili učeniji od njega i koji su više pamtili vjerskih tekstova i koji su više napisali knjiga od njega, ali zato u njegovom vremenu, čak i u periodu unazad 500 godina do danas, nije postojao neko ko je više utjecao na islamsko društvo i promjene u njemu od njega. Usprkos što je izrastao u lokalnoj sredini i gradu koji je bio daleko od centara žive islamske misli, niko nije potresao islamsko društvo kao što je to učinio ovaj čovjek. Ja se i sada divim žestini propagande i snazi kojom se je borio.“
U djelu o ibn abdul-Vehhabu Tantavi kaže:“Šejh Muhammed
ibn abdul-Vehhab nije došao sa novotarijama niti je uveo nešto novo u islamu. Pozivao je samo ispravnom tevhidu /monoteizmu/ i istinskom islamu. Sama misija, pozivanje u islam ili njegova da´wa, njoj se nejma šta prigovoriti i njoj se ne zamjera. Ono što se navodi kao manjkavost i nedostatak jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom činu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenju. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima (politeistima).
Zatim je isti hukm, odnosno stav, prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio je murteddima (odmetnicima ) od vjere. Dozvolio je prolijevanje njihove krvi (tj. njihovo ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine. To se je stvarno i primjenjivalo.
Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je , punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd.
A ako bi rekao:“Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se.“ Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se je borio (ako je tačno da su bili obožavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvaćao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoče da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed ‘alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?“
Dalje ,Tantavi kada govori o vehabijskim ratovima:“Da
li su šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab i Saudijci imali pravo da ratuju protiv ljudi i da dozvole konfiskaciju njihovih imanja, ubijanje muškaraca, rušenje naselja a izgovarali su kelime i šehadet i govorili su :“Mi smo muslimani!?
Da ih nisu napadali da li je bilo dozvoljeno da ih ostave na neznanju
(džehlu) i zabludi a bili su u mogućnosti da uklone te loše sklonosti
koje su bile prisutne.?
Na ovo pitanje sam se godinama dvoumio kakav odgovor dati. I do sada ne mogu da presiječem po tom pitanju!
Kada se sjetim da je Ebu Bekr i ashabi pokrenuli rat protiv murtedda, iako većina od tih nisu javno negirali vrijednosti islama, nego su samo zabranjivali zekjat. Onda vidim da je šejh ibn abdul-Vehhab imao razloga da vodi rat protiv beduina koji su radili duplo veće negativnosti od onih (iz Ebu bekrova doba) koje smo nazvali murteddima.
A opet kada se sjetim da je ibn abdul-Vehhab skoro sve muslimane proglasio kjafirima izuzimajući iz toga samo svoje pristalice, mada ti muslimani nisu svi bili kuburije niti su svi činili širk ili kufr. Možda su samo neki slojevi običnih ljudi vanjštinom pokazivali neke radnje koje se ne uklapaju u islamski ahlak. A kada se doda tome da je među tim muslimanima bilo učenjaka, reformatora i dobrih ljudi, onda ne vidim opravdanje za postupke koje je činio abdul-Vehhab. Vehabije se također u bitkama koje su vodili protiv neistomišljenika nisu pridržavali islamskih pravila koja su postavljena u borbi muslimana sa nevjernicima. Onih pravila koja su postavljena ranog perioda islama u kome su se desila mnoga osvajanja.
Islam, između ostalog, naređuje da se neprijatelju objavi rat. Bitke koje su vodili vehabije većinom su izvršene iznenadnim napadima, bez najave.
Ja ću navesti samo jedan primjer od desetine primjera koje je zabilježio ibn Bišr u svome djelu “El-Medždu bi tarihi Nedžd“:“ Emir pokrajine Hurme je došao kod šejha ibn abdul-Vehhaba, nakon što je ta pokrajina primila njegovo učenje i počela ga slijediti, da ga obavijesti da je stanovništvo te pokrajine napustilo njegovo učenje i otkazuju pokornost i slijeđenje šejha ibn abdul-Vehhaba. Ibn abdul-Vehhab je protiv njih poslao vojsku koju je predvodio Abdullah ibn Muhammed ibn Sauud. Za dolazak u to mjesto probrao je neuobičajeni put prilaska. Putovali su danju i noću kako bi
što prije stigli do te pokrajine. Na obronke naselja stigli su noću. Opkolili su naselje i zauzeli sve važnije kote. Abdullah je naredio da kada nastupi sabahsko vrijeme svi odjednom ispale po jedan metak. Kada su sve puške opalile u jedan glas, to je bilo stravično iznenađenje za stanovništvo. Zabilježeno je da su neke trudnice plod pobacile od straha. Kada je Ebu Bekr napadao murtedde , naredio je vojsci da ne sijeku palme i drveće, da ne diraju žene, djecu i starce i najavljivao je napad. Borbe koje su vodili vehabije protiv muslimana, koje su proglasili otpadnicima od islama, u njima je bilo svega ovoga što je u osnovi islamom zabranjeno.
Zapljenjivali su masovno imetke od neistomišljenika. Izvršena su mnoga ubojstva pod optužbom riddeta (otpadništva).
Evo kako se odigrao slučaj sa Osmanom ibn Muamerom koji je bio među prvim
koji su dali podršku pokretu i prvi je dao prisegu (bej´at) u Der‘ijeti.
Međutim završetak mu je bio tragičan. Ubijen je od ljudi iz istog pokreta.
Također vođa plemena Darma, Ibrahim ibn Muhammed je ubijen na sijelu zbog toga što je prekršio zavjet dat Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i Muhammedu ibn Saudu.
Bilo je čak slučajeva da se uništavalo kompletno stanovništvo jednog naselja.
Tako se je desilo stanovništvu pokrajine Hurme. Muhammed ibn Saud je napisao svome ocu Abdul-Azizu 1193 hidžretske godine, da su stanovnici sela Hurme svi otkazali poslušnost i ugovor dat vehabijama, te da kao takvi ne zaslužuju povjerenje. Otac mu je dao naredbu da uništi kompletno selo. Tako je i urađeno. Selo je uništeno. Preživjelo stanovništvo se raselilo i razbježalo po zemlji.
Zatim nastavlja šejh Tantavi, pa kaže:“Međutim, kada gledamo drugu stranu vidimo da su ove borbe, koje su vodili vehabije protiv neistomišljenika, urodile i nekim plodom. Oni su područje Nedžda iz stanja širka, džehla i griješenja, po njihovom shvaćanju, prebacili u stanje tevhida, nauke i ibadeta. Tako da sam još uvijek neodlučan o stavu prema njima, ne znam čime da odgovorim.“(Napomena:šejh Ali Tantavî je iz Sirije a dugo vremena je živio u Saudijskoj Arabiji)
Tačno je da su plemena Hidžaza i Jemena uglavnom nosili barjak islama i oni su islam prenijeli u najudaljenije krajeve svijeta. Što se tiče pokrajine Nedžda ona je bila zapuštena i zanemarena od strane emejevičkih, abasijskih i osmanlijskih vlasti. O ovoj pokrajini niko nije vodio posebno računa. Niko nije posebno kontrolirao šta se tamo dešava. Kada se to zna onda se ne treba iznenađivati da su se tu najprije povratili običaji džahilijjeta.
Pokrajina Neždd je bila podijeljena između nekoliko moćnih plemena. Vlast u Ujejni je imala Ali Muammer. U Derijjeti vlast su imali Ali Saűud. Vlast u Rijadu imao je ibn Badis. U Ahsai vlast su imali Ali Halid. Među ovim plemenima su uglavnom bili dugogodišnji sukobi i međusobne pljačke. Stanovništvo je bilo skrenulo s pravog puta i učenja islama. Muhammed ibn abdul-Vehhab je u jednoj ovakvoj sredini našao pogodno tlo za djelovanje i reformatorski
rad. Može se reći da je upravo bila potreba za pojavom jednog čovjeka kao što je ibn abdul-Vehhab. Ali da li to znači da se ista dijagnoza i isti lijek mogla upotrijebiti za svako drugo mjesto i za svako vrijeme i svaku priliku? Da li to znači da, ako je jedna metoda u jednom specifičnom vremenu i zbog poznatih razloga, bila uspješna za rješenja jednog problema, treba istu ovjekovječiti i proglasiti je univerzalnom i valjanom za svaki problem? Te da shodno tome, njen utemeljivač treba da se slavi za sva vremena i da se smatra rješivim za svaki problem u islamskom svijetu?
Istinski odgovor na ovo je:“Ne.“ Svako vrijeme i svako mjesto ima svoje probleme i svoje specifičnosti. Jedna metoda može biti uspješna u nekom mjestu, ali ista ako se upotrijebi na drugom možda će biti kontraproduktivna i td...
Sami Dzeko
Prijem 
