Kewseri

Islamski forum
 
PrijemPrijem  KalendarKalendar  Često Postavljana PitanjaČesto Postavljana Pitanja  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Korisničke grupeKorisničke grupe  Registruj seRegistruj se  PristupiPristupi  

Delite | 
 

 Vehabijska fitna 5.deo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
NeXeN



Broj poruka : 32
Datum upisa : 20.02.2009

PočaljiNaslov: Vehabijska fitna 5.deo   Pon Apr 06, 2009 12:15 pm

IZRAZI POHVALE MUHAMMEDU IBN ADBUL-VEHHABU I VEHABIJSKOM POKRETU

Orijentalist Sidjo u djelu " Tarihul-arebil-ami" "Opća
historija arapa"koje je na arapski preveo Adil Zeiter. U poglavlju o revolucijama koje su dizali arapi s ciljem borbe za samostalnost od vladavine Turaka i Portugalaca napisao je sljedeće:"Zatim smo vidjeli da se Arabijsko poluostrvo potpuno osamostalilo, početkom 18 vijeka, zahvaljujući trudu i slabosti neprijatelja. Taj uspjeh je pokušalo pleme koje se pojavilo u Nedždu, otprilike 17749 g. i to je nešto što su pokušavali vehbije do danas. Oni će imati trajnu utjecaj na sudbinu arabijskog poluotoka, u što nema sumnje.
Ime najutjecajnije ličnosti na to pleme je, abdul-Vehhab Temimi, koji je učio arapsku književnost, od malih nogu, a najviše se bavio fikhom. Upoznao se sa mišljenjima učenjaka mezheba te je posjetio Bagdad, Basru i druga mjesta. On je imao samo cilj da povrati Poslanikov šerijat. Borio se protiv postupaka muslimana koji su previše veličali i iskazivali počast prema Poslaniku. Borio se protiv kulta svetaca i kabura. Borio se protiv Turaka i njihovog lošeg ahlaka. ... Isti orijentalist kaže:"...Kada je vidio u Muhammedu ibn Saudu sposobnost borca i ratnika, udao je za njega svoju kćerku i time njemu predao političko vođstvo nad vehabijama."


VEHABIJSKA FITNA KROZ VEHABIJSKI POKRET


Prije nego što počnemo upoznavanje sa ličnošću osnivača ovog pokreta i ukažemo na posljedice koje je izrodio ovaj pokret, smatram korisnim da se osvrnemo na osnovne ideje pokreta i njegovog utjecaja na tadašnje islamsko društvo. Temeljna ideja pokreta je poziv da se obožava samo Allah dželle še’nuhu i da se ne čini ibadet nikome drugom, osim Allahu dželle še’nuhu Bez razlike radilo se o kamenju, drveću ili ljudima. Utjecaj ovog pokreta je bio usuglašen sa naobrazbom Muhammeda ibn abdul-Vehhaba, koji svojom idejom i reformatorskim djelom nije izašao izvan okvira sredine i učenja koje je usvojio od oca i drugih savremenika. To su uglavnom bili
učenjaci koji su se naslanjali na hanbelijski mezheb i misli i ideje šejha ibn Tejmijje i njegovog učenika ibn Kajjima el-Dževzijje.

Pojavom vehabijskog pokreta nastupilo je vrijeme kada su se lahko uništavali ljudski životi, napadala naselja, dozvoljavalo se lahko ono što je bilo zabranjeno vjerom, spaljivala su se drveća i rušile kuće. To je provođeno nad muslimanima. Sve s ciljem vraćanja ljudi čistoći islamskog vjerovanja, koji su u osnovi pripadali tom vjerovanju (akidi). To je vrijeme kada su bile rasprostranjene vradžbine i čarolije koje su neke ljude naveli da smatraju svetim kamenje i drveće. A to iz razloga što je područje Hidžaza bilo totalno zapostavljeno, posebno pustinjska područja i beduinska naselja od strane vlasti. Niko nije vodio računa o tome šta se tamo dešava. Hidžazu se nije posvećivala nikakva važna pažnja.

U to vrijeme u Evropi su bili aktualni reformatorski pokreti koji su
korijenito mijenjali tok povijesti. Iz starog svijeta ušli su u novi moderni svijet, te su zahvaljujući nepažnji, učmalosti i zaspalosti muslimana postigli da muslimani postanu lahak plijen i igračka u rukama industrijski moćnog svijeta; Istoka ili Zapada.

Uspjeh koji je postiglo vehabijsko misionarstvo nije imao traženi odjek koji je bio potreban muslimanima ovog stoljeća. Zato što je reforma koju je zagovarao vehabizam bila ograničena i previše lokalna i što je bila čisto vjerskog karaktera. Uspješna reforma koja je trebala muslimanima nije mogla biti isključivo vjerskog karaktera, nego reforma vjerskog, političkog, sociološkog i naučnog karaktera, koja bi muslimane dovela ondje gdje je stigla Evropa u ovom stoljeću.
Da, trebala je reforma koja bi muslimane dovela tamo dokle je stigla Evropa svojom renesansom. Nije bilo dovoljno rušenje kubbeta nad kaburima, zabrana “tevessula sa Poslanicima i evlijama“ da iznese muslimane u potrebnu renesansu.
Na vehabizam je najviše idejnog utjecaja bilo od ibn Tejmijje, a poznato je da je ibn Tejmijje imao kritičan stav i ignorirao je filozofiju i njene znanosti. To je bio veliki minus u vehabijskom pokretu koji mu je prouzrokovao veliku štetu. Filozofija u doba ibn Tejmijje je bila stara filozofija koja nije imala neku posebnu naučnu vrijednost u praktičnom životu. Što se tiče filozofije u doba djelovanja vehabijskog pokreta, ona je već imala drugačiju dimenziju i težinu. Bila je usko povezana sa naukom i imala je vidljivu korist i utjecaj u praktičnom životu. Nije dobro za jedan reformatorski pokret da negira praktičnu korist filozofije ili da je smatra beznačajnom. Obzirom da je vehabizam nastao među beduinima i u jednoj primitivnoj sredini, onda im se opravdava da su reformu izvršili u toj mjeri zadovoljavajući potrebe beduinsko - pustinjskih uvjeta življenja.
Međutim to nije bilo ni blizu dovoljno niti prihvatljivo za ostali daleko
veći dio naprednog islamskog ummeta. Stav naprednog i civiliziranog djela islamskog ummeta spram vehabijskog pokreta bio je da mu se ne da podrška i zahtijevali su veću dozu islaha (reforme). Čak i više od toga, zauzeli su spram njega stav ne baš plemenite osobe, osporili su ga i suprotstavili mu se svim raspoloživim sredstvima. Tako da je rezultat svega toga bio da je došlo do ratova koji su povećali jaz i podijeljenost među muslimanima.

Dodatno tome, vehabijskom pokretu se pripisuje udio u tim ratovima koji su nastali među muslimanima njegovim povodom. Jer vehabijski pokret nije bio mirni misionarski poziv koji se obraćao nosiocima suprotnog mišljenja sa lijepim savjetom (mev´izatun hasenetun) i pozivanjem ljudi u svoj pokret (bileti hije ahsen ) - na najljepši način. Oni su objavili sveti vjerski rat s ciljem podrške svom pokretu, kako bi silom natjerali protivnike na ulazak u njega, pa ko bi povjerovao bio bi spašen, a ko bi se suprotstavio i pobunio proglasili bi ga otpadnikom i učinili dozvoljenim prolijevanjem njegove krvi i konfiskaciju imovinu. Vehabije su tako postupali sa zemljama
u koje su ulazili počevši od Jemena, Hidžaza, rubnih dijelova Šama do Iraka. Svaku državu u koju su ušli, smatrali su je dozvoljenom za objavljivanje rata protiv njenih stanovnika. Ako bi imali snage za zadržavanjem u tim zemljama pripajali bi ih svojim pokrajinama gdje su već imali vlast, a ko ne bi mogli ostati zadovoljavali bi se pustošenjem, rušenjem i pljačkom plijena.
Nema ni najmanje sumnje da je vehabijski pokret ovakvim činom izlazio iz okvira islamske tolerancije. Jer je islamsko misionarstvo isključivo miroljubivog karaktera i ne oslanja se na rat izuzev u nužnim situacijama; kao što je odbrana. Islam ne dozvoljava da se prvi napada ratom na neprijatelja, jer nije dozvoljeno nikoga silom ugoniti u islam. To je od elementarnih odlika islama, koje su poznate svakom. Ali vehabije u tom vremenu nisu mislili tako. Smatrali su da je islam krenuo sa sabljom pa su rekli:“Neka i poziv u njega bude sa sabljom.“
Po islamskom učenju, muslimani trebaju i sa svojim protivnicima koji su nevjernici postupati postupkom tolerancije. Međutim, vehabije su se žešće obračunavali sa svojim neistomišljenicima nego što su to činili muslimani sa svojim protivnicima-nevjernicima. U najmanju ruku trebali su postupati sa svojim neistomišljenicima, kao što to čine muslimani u duhu islamskog učenja. S tom razlikom što vehabijski neistomišljenici nisu bili nevjernici. To su bila jedna većina muslimanske populacije koji su vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika, ali se nisu slagali sa učenjem vehabija. Pa i ako su možda neki od njih dozivali mrtve i tražili njihovu pomoć i molili im se za postizanje potreba i traženje izlaza iz teškoća, kada bi se i pomirili sa činjenicom da su to elementi širka, ipak ne može činiti širk ko vjeruje u Allaha. Te ljude je trebalo poučiti, a ne ubijati ih.
Potpora koju su Ali Sauud dali vehabijama je bila dovoljna da su mogli objaviti džihad svojim neistomišljenicima. Iako je miroljubiva metoda, po nama, bila veći garant uspjeha i proširenja da’we od metode sile. Njihovo posezanje za argumentom sile rezultirao je da su i neistomišljenici posezali za istim argumentom. To je rezultiralo da se o ovom pokretu iskrivila slika u očima mnogih ljudi i tako su mnogi udaljeni i od pomisli da pristupe takvom pokretu. Veoma mali broj arapa u svojim državama je pristupio ovom pokretu, jer im nije stigao u njenom izvornom obliku, nego je do mnogih dostizala veoma iskrivljena slika. A da su kojim slučajem vehabije upotrijebili metodu miroljubivog širenja da‘we, vjerojatno bi im povjerovao veći broj
ljudi, naročito poslije naglog porasta stepena obrazovanja i interesa
za obrazovanjem.
A i sada glavna brana za ulazak u ovaj pokret su primitivni i umišljeni pozivači koji ne odustaju od metode sile i strogosti koja je bila prisutna i u početku širenja vehabijskog pokreta.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
Vehabijska fitna 5.deo
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kewseri :: Istorija vehabizma-
Skoči na: