Šejh Ali Mahfuz, umro 1361. [1942.], je jedan od velike uleme Džami’ul-ezhera u Egiptu koji u svojoj knjizi El-ibda’, koja je 1375. [1956.] izdata u Kairu, puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha. Ipak, on na dvije stotine trinaestoj stranici iste knjige piše, "Nije ispravno reći da Evlijaji kiram-rahimehumullahu teala, nakon svoje smrti, čine tesarruf (utiču na, određuju) dunjalučkim poslovima kao što su ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se tope u vodi, pomaganje onima koji se bore protiv neprijatelja i pronalaženje nečega što je izgubljeno. Nije ispravno reći da im je Allahu teala ostavio ove zadatke, zato što je njihova merteba (stepen, rang, položaj) visoka, ili da oni mogu da rade šta hoće ili da oni koji ih u stopu slijede ne mogu pogriješiti. Allahu teala odabere neke od Svojih Evlija i dadne im ikram (počast) preko čijih kerameta On, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, izlijeći bolesnika, spasi osobu koja se u vodi topi, pomogne onim koji se bore protiv neprijatelja i vraća izgubljenu stvar. Ovo je logično. I Kur’an-i kerim nam takođe otkriva ove činjenice." Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-ezheru, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.
Abdulgani Nablusi-rahimehullahu teala-piše na sto osamdeset drugoj stranici u svojoj knjizi Hadika (Hadikat-un-nedijje) koja je 1290. izdata u Istanbulu, "Hadis-i kudsi koji Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allahu teala kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa mnom čuje, sa mnom vidi, sa mnom sve drži, sa mnom hoda. Ja mu dajem šta god on od Mene traži. Ako se u Mene uzda Ja ga zaštitim.’" Nafila ibadet koji je ovdje spomenut se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji obavljaju farzove. [Ovo je jasno napisano u knjizi Merakil-felah i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadis-i šerif nam kaže da ćemo zaraditi Allahovu teala ljubav i da će naše dove biti kabul (primljene) ako, nakon što smo obavili sve farzove, još dodatno, obavljamo i nafilu ibadet." Kada ovakvi, Allahu teala dragi robovi, za nekog učine dovu, bez obzira da li su oni živi ili mrtvi, murad (želja) onih, za koje su oni učinili dovu, se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one, koji traže, kao što ih nisu vratili praznih ruku, ni kada su bili živi. Zato hadis-i šerif kaže, "Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u kabru (mezaru)!" Značenje ovog hadis-i šerifa je jasno i nije ga dozvoljeno drukčije te’viliti (objašnjavati na drukčiji način). Alusijev te’vil (objašnjenje) nije ispravan.
U knjizi Hadikat-un-nedijje je napisano na dvije stotine devedesetoj stranici, "Mu’mini su i dalje mu’mini, kada su mrtvi kao i kada spavaju. Pejgamberi su i dalje Pejgamberi, nakon smrti kao i kada spavaju zato što je duša (ruh) ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegov se ruh ne mijenja. Ova činjenica je napisana u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam-i Abdullah Nesefi [štampana u Londonu 1259./1843.]. Isto tako su, i Evlije i dalje Evlije, kada su mrtvi, kao i kada spavaju. Ko ovo ne vjeruje je džahil (vjerski neuk) i inaddžija (tvrdoglav). Ja sam pokazao i u jednoj drugoj knjizi da Evlije, takođe i nakon smrti, posjeduju keramete."Alim Hanefijskog mezheba Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi i alimi Šafi’ijskog mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri su napisali risale (knjižice) u kojima su jakim dokazima pokazali da evlije imaju keramete i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti i da je džaiz (dozvoljeno) činiti tevessul ili istigasu [vidi niže] na njihovim kaburima (mezarevima, grobovima). Ove tri risale su 1319. [1901.] objavljene u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom-rahimehullahu teala-knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. Fotografska reprodukcija ofsetom je napravljena 1396. [1976.] u Istanbulu.
Muhammed Hadimi efendi-rahimehullahu teala-iz Konje, preselio 1176. [1762.] na ahiret, je napisao u svojoj knjizi Berika na dvije stotine šezdesetoj stranici, "Kerameti Evlija su hak (istina). Veli je je musliman koji je arif-i billah to jeste, koji što je moguće više zna Allaha teala i Njegove sifate (atribute). On puno ibadeti i radi djela koja su ta’at (to jeste, djela koja Allahu teala voli). On vrlo pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Ono što Allahu teala stvara izvan Svog adeta (običaja) i naučnih zakona se naziva Harik-ul’ade (izvanredne, neobične pojave). Postoji osam vrsta Harik-ul’ade: Mu’džize, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn to jeste nazar (urokljive oči) i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), mu’mina koji je arif-i billah. Ovakva osoba je Veli a ne Pejgamber. Alim Šafi’ijskog mezheba, Ebu Ishak Ibrahim Isferani, je negirao neke keramete. Svi pripadnici grupe Mu’tezile su negirali keramete. Oni su rekli da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako pa da se tako vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, Veli koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne želi da se keramet desi. Dozvoljeno je (džaiz je) tražiti od Allaha teala uzimajući (upotrebljavajući) Pejgambere i Evlije kao vasitu (posrednike). Čak je dozvoljeno tražiti od Allaha teala kroz Pejgambere i Evlije i nakon njihove smrti pošto njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovakvo činjenje dove se zove Tevessul i Istigasa. I Remli je takođe isto ovako rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo Ši’ije negiraju nastavljanje kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri, glasoviti alim Maliki mezheba iz Egipta je rekao, ‘Veli je na dunjaluku kao sablja u koricama. Nakon njegove smrti, njegov tesarruf (uticaj) i te’sir (efekat) postaje jači kao kada sablju izvučemo iz korica.’ Ovu izjavu je takođe i Ebu Ali Sendži citirao u svojoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (Kur’an-i kerim), Sunnet (hadis-i šerif) i idžma’-i ummet potvrđuju da je keramet hak. Nama su saopšteni kerameti od stotina hiljada Evlija u mnogim važnim i cijenjenim knjigama." Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.
Na sto šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, "Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, Taberani a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera kaže, "Onim koji su zijaretili moj kabr mi je vadžib šefa’at učiniti." Takođe je i imam-i Munavi citirao ovaj hadis u svojoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. On je pored njega citirao i hadis-i šerif koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, "Nakon mog vefata (prelaska na ahiret) zijaret moga kabra je kao zijaret za vrijeme moga života." i, hadis-i šerif od Tebranija, "Ja ću ućiniti šefa’at onim koji ozijarete moj kabr." Sljedeća dva hadis-i šerifa zna svaki musliman. Imam-i Bezzar citira prvi hadis-i šerif koji nam dolazi preko Abdullaha ibni Omera, "Moj šefa’at je halal onima koji ozijarete moj kabr", a drugi je napisan u Muslim-i šerifu koji nam prenosi Abdullah ibni Omer, "Na kijametskom danu je postala moja obaveza (hak) da učinim šefa’at za one koji dođu u Medine-i munevveru da učine zijaret mog kabra." Ovaj hadis-i šerif je merfu’ (vrsta hadis-i šerifa, hadis-i mevsul to jeste hadis-i šerif koji je sahabi-radijallahu teala anhum edžma’in-prenijeo govoreći, "Čuo sam Resulullaha da je rekao").
Ovo su divne vijesti koje su citirane u hadis-i šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi, "Ko obavi hadž pa onda zijaret učini moj kabr me je posjetio kao da sam živ." Ovaj hadis-i šerif, koji nam prenosi Dar-i Kutni, "Ko me ne posjeti nakon svog hadža će me uvrijediti" aludira na one koji su zanemarili da nakon hadža učine zijaret Kabr-i se’adeta, iako za to nemaju uzura (šeri’atski opravdanog razloga).
Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta Medine-i munevvere piše u svojoj knjizi pod naslovom Tahkik ve izah, "Ni jedan od [gore] navedenih hadis-i šerifa [koji preporučuju zijaret] nema sened, delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’. Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano da su ovi hadis-i šerifi hasen [vrsta hadis-i šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i učitelj Medina univerziteta nastoji da okleveta pisanja alima Ehl-i sunneta i da umjesto njih, svojim knjigama, po cijelome svijetu raširi principe Vehhabiluka. Vehhabije su započele novu politiku, kako bi uvjerili muslimane i nemuslimane, da su oni pravi muslimani. Oni su osnovali Islamski centar pod nazivom Rabitat-ul-alem il-islam. Oni su izabrali iz svake zemlje i sakupili izvjesne muslimane sa vjerskim obrazovanjem, koji su neuki i lako podmitljivi, kojima su dali basnoslovne sume novaca. Ovi džahili-ljudi na vjerskom položaju-koji nemaju pojma šta piše u knjigama Ehl-i sunnet alima su upotrijebljeni kao marionete. Oni iz ovog centra šire, po cijelom svijetu, svoje principe koje nazivaju "Fetve Svjetskog Islamskog Jedinstva." U jednoj takvoj lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazan-i šerifu 1395. [1975.] oni kažu, "Ženama je farz klanjati Džum’u namaz. Hutba Džum’e i Bajram namaza se može održati na prirodnom jeziku svake države." Krivovjernik koji se zove Sabri, jedan od sljedbenika Mevdudija i član ovog centra fitne (smutnje, spletke) i fesada (korupcije, izopačenosti) u Mekki je odmah odnijeo ovu fetvu u Indiju gdje su plaćenici tjerali silom žene u džami’je i držali hutbu na raznim jezicima. Da bi zaustavili ovaj pokret alimi Ehl-i sunneta, pravi vjerski ljudi-rahimehumullahu teala, su spremili fetve iz cijenjenih izvora i distribuirali ih. Vehhabijje nisu mogle pobiti ove fetve-istinu. Na stotine vjerskih ljudi iz Kerale, južna Indija, su došle na tevbe i vratili se Ehl-i sunnetu kada su vidjeli da su bili prevareni. Četiri od ovih fetvi, koje su bazirane na pouzdanim izvorima, su ofsetom umnožene i prikucane na javna mjesta u svim islamskim zemljama. U svakoj državi, pravi vjerski ljudi skreću pažnju muslimana na nemir koji iznutra dijeli islam i nastoje da ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allahu teala) čista i oprezna omladina u svakom kutku svijeta je u stanju da razluči istinu od neistine.
Ibni Abidin-rahimehullahu teala-je napisao u svojoj knjizi Redd-ul muhtar pri objašnjenju elemenata koji se odnose na hutbu džum’e i namaski iftitah tekbir, "Održati hutbu na nekom drugom jeziku, osim arapskog, je isto kao i donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) na nekom drugom jeziku kada počinjemo namaz. Iftitah tekbir je kao zikr u namazu. Mekruh tahrim je učiti zikr i dove u namazu na bilo kom drugom jeziku, osim arapskom. Hazret-i Omer je to zabranio." U poglavlju o vadžibima namaza on je napisao, "Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost to jeste, takvoj osobi se ne vjeruje u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, "Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik. Trebamo ići u drugu džami’ju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne čini bid’ate." Ashab-i kiram i Tabi’in-i izam-rahimehumullahu teala-su uvijek u Africi i u Aziji držali cijelu hutbu na Arapskom jeziku iako oni, koji su je (hutbu) slušali, niti su znali arapski jezik niti su je razumjeli zato što je učenje dijela ili cijele hutbe, na bilo kom drugom jeziku, mekruh i bid’at. Bid’at je veliki grijeh. Usprkos činjenici da vjersko znanje nije još bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati, oni su cijelu hutbu držali na Arapskom jeziku. Ovo je bio razlog da Šejh-ul-islam efendije Otomanske države i svjetski mešhur (poznati, čuveni) i veliki alimi šest stotina godina nisu dozvolili da se uči hutba na Turskom jeziku iako su to stvarno htjeli, kako bi je džema’at mogao razumjeti, zato što su znali da nije dozvoljeno držati hutbu na Turskom jeziku.
Hadis-i šerif koji nam dolazi preko Ebu Hurejre-radijallahu anh-a koji nam prenosi imam-i Bejheki glasi, "Kada mi neko nazove selam Allahu teala mome tijelu dadne dušu tako da ja čujem njegov selam." Oslanjajući se na ovaj hadis-i šerif, imam-i Bejheki-rahimehullahu teala-je rekao da su Pejgamberi-alejhimusselam-živi u svojim kabrovima na nama nepoznat način.
Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadis-i šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-hadž vel-Umre i komentariše da se ovaj hadis-i šerif odnosi na Pejgamberov mejjit (mrtvo tijelo). Međutim, on na istoj stranici piše da je on živ u svom kabru (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove izjave su u kontradikciji jedna sa drugom. Ovaj hadis-i šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Šta više, dva hadis-i šerifa, koja su citirana na sedamdeset trećoj stranici iste knjige, nam naređuju da kažemo, kada zijaretimo kabr, "Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin." Ovaj hadis-i šerif nam naređuje da nazovemo selam kabrima svih muslimana. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može govoriti. Iako nemezheblije citiraju ove hadis-i šerife oni tvrde da mejjit (mrtvac) ne čuje. Oni nazivaju one koji vjeruju da mejjit može čuti mušricima. Oni pogrešno interpretiraju ajet-i kerime i hadis-i šerife.
Postoje mnogi hadis-i šerifi koji nam otkrivaju činjenicu da je Resulullah živ u svom kabru na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih ima toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od njih sljedeća dva se nalaze u šest čuvenih (mešhur) knjiga hadis-i šerifa. "Ja čujem salevat koji je proučen kod glave mog kabra. Salevat koji je donešen na mene iz daleka će mi biti prenijet" i, "Ako neko prouči na mene salevat kod mog kabra Allahu teala pošalje meleka koji mi prenese taj salevat. Ja ću za osobu koja mi je proučila salevat na kijametskom danu učiniti šefa’at."
Prijem 
