Bismillahirrahmanirrahim
VEHABIJSKI POKRET
Dr. Muhammed Husejn Šendub
Prije nego što pocnemo upoznavanje sa licnošcu osnivaca ovog pokreta i ukazemo na posljedice koje je izrodio ovaj pokret, smatram korisnim da se osvrnemo na osnovne ideje pokreta i njegovog utjecaja na tadašnje islamsko društvo. Temeljna ideja pokreta je poziv da se obozava samo Allah dzelle še'nuhu i da se ne cini ibadet nikome drugom, osim Allahu dzelle še'nuhu Bez razlike radilo se o kamenju, drvecu ili ljudima. Utjecaj ovog pokreta je bio usaglašen sa naobrazbom Muhammeda ibn abdul-Vehhaba, koji svojom idejom i reformatorskim djelom nije izašao izvan okvira sredine i ucenja koje je usvojio od oca i drugih savremenika. To su uglavnom bili ucenjaci koji su se naslanjali na hanbelijski mezheb i misli i ideje šejha ibn Tejmijje i njegovog ucenika ibn Kajjima el-Dzevzijje. Pojavom vehabijskog pokreta nastupilo je vrijeme kada su se lahko uništavali ljudski zivoti, napadala naselja, dozvoljavalo se lahko ono što je bilo zabranjeno vjerom, spaljivala su se drveca i rušile kuce. To je sprovodeno nad muslimanima. Sve s ciljem vracanja ljudi cistoci islamskog vjerovanja, koji su u osnovi pripadali tom vjerovanju (akidi). To je vrijeme kada su bile rasprostranjenje vradzbine i carolije koje su neke ljude naveli da smatraju svetim kamenje i drvece. A to iz razloga što je podrucje Hidzaza bilo totalno zapostavljeno, posebno pustinjska podrucja i beduinska naselja od strane vlasti. Niko nije vodio racuna o tome šta se tamo dešava. Hidzazu se nije posvecivala nikakva vazna paznja. U to vrijeme u Evropi su bili aktuelni reformatorski pokreti koji su korijenito mijenjali tok povijesti. Iz starog svijeta ušli su u novi moderni svijet, te su zahvaljujuci nepaznji, ucmalosti i zaspalosti muslimana postigli da muslimani postanu lahak plijen i igracka u rukama industrijski mocnog svijeta; Istoka ili Zapada. Uspjeh koji je postiglo vehabijsko misionarstvo nije imao trazeni odjek koji je bio potreban muslimanima ovog stoljeca. Zato što je reforma koju je zagovarao vehabizam bila ogranicena i previše lokalna i što je bila cisto vjerskog karaktera. Uspješna reforma koja je trebala muslimanima nije mogla biti iskljucivo vjerskog karaktera, nego reforma vjerskog, politickog, sociološkog i naucnog karaktera, koja bi muslimane dovela ondje gdje je stigla Evropa u ovom stoljecu. Da, trebala je reforma koja bi muslimane dovela tamo dokle je stigla Evropa svojom renesansom. Nije bilo dovoljno rušenje kubbeta nad kaburima, zabrana "tevessula sa Poslanicima i evlijama" da iznese muslimane u potrebnu renesansu. Na vehabizam je najviše idejnog utjecaja bilo od ibn Tejmijje, a poznato je da je ibn Tejmijj imao kritican stav i ignorisao je filozofiju i njene znanosti. To je bio veliki minus u vehabjskom pokretu koji mu je prouzrokovao veliku štetu. Filozofija u doba ibn Tejmijje je bila stara filozofija koja nije imala neku posebnu naucnu vrijednost u prakticnom zivotu. Što se tice filozofije u doba djelovanja vehabijskog pokreta, ona je vec imala drugaciju dimenziju i tezinu. Bila je usko povezana sa naukom i i imala je vidljivu korist i utjecaj u prakticnom zivotu. Nije dobro za jedan reformatorski pokret da negira prakticnu korist filozofije ili da je smatra beznacajnom. Obzirom da je vehabizam nastao medu beduinima i u jednoj primitivnoj sredini, onda im se opravdava da su reformu izvršili u toj mjeri zadovoljavajuci potrebe beduinsko - pustinjskih uvjeta zivljenja. Medutim to nije bilo ni blizu dovoljno niti prihvatljivo za ostali daleko veci dio naprednog islamskog ummeta. Stav naprednog i civiliziranog djela islamskog ummeta spram vehabijskog pokreta bio je da mu se ne da podrška i zahtijevali su vecu dozu islaha (reforme). Cak i više od toga, zauzeli su spram njega stav ne baš plemenite osobe, osporili su ga i suprostavili mu se svim raspolozivim sredstvima. Tako da je rezultat svega toga bio da je došlo do ratova koji su povecali jaz i podijeljenost medu muslimanima. Dodatno tome, vehabijskom pokretu se pripisuje udio u tim ratovima koji su nastali medu muslimanima njegovim povodom. Jer vehabijski pokret nije bio mirni misionarski poziv koji se obracao nosiocima suprotnog mišljenja sa lijepim savjetom (mev´izatun hasenetun) i pozivanjem ljudi u svoj pokret (bileti hije ahsen ) - na najljepši nacin. Oni su objavili sveti vjerski rat s ciljem podrške svom pokretu, kako bi silom natjerali protivnike na ulazak u njega, pa ko bi povjerovao bio bi spašen, a ko bi se suprostavio i pobunio proglasili bi ga otpadnikom i ucinili dozvoljenim proljevanjem njegove krvi i konfiskaciju imovinu. Vehabije su tako postupali sa zemljama u koje su ulazili pocev od Jemena, Hidzaza, rubnih dijelova Šama i Iraka. Svaku drzavu u koju su ušli, smatrali su je dozvoljenom za objavljivanje rata protiv njenih stanovnika. Ako bi imali snage za zadrzavanjem u tim zemljama pripajali bi ih svojim pokrajinama gdje su vec imali vlast, a ako ne bi mogli ostati zadovoljavali bi se pustošenjem, rušenjem i pljackom plijena. Nejma ni najmanje sumnje da je vehabijski pokret ovakvim cinom izlazio iz okvira islamske tolerancije. Jer je islamsko misionarstvo iskljucivo miroljubivog karaktera i ne oslanja se na rat izuzev u nuznim situacijama; kao što je odbrana. Islam ne dozvoljava da se prvi napada ratom na neprijatelja, jer nije dozvoljeno nikoga silom ugoniti u islam. To je od elementarnih odlika islama, koje su poznate svakom. Ali vehabije u tom vremenu nisu mislili tako. Smatrali su da je islam krenuo sa sabljom pa su rekli:"Neka i poziv u njega bude sa sabljom." Po islamskom ucenju, muslimani trebaju i sa svojim protivnicima koji su nevjernici postupati postupkom tolerancije. Medutim, vehabije su se zešce obracunavali sa svojim neistomišljenicima nego što su to cinili muslimani sa svojim protivnicima-nevejrnicima. U najmanju ruku trebali su postupati sa svojim neistomišljenicima, kao što to cine muslimani u duhu islasmkog ucenja. S tom razlikom što vehabijski neistomišljenici nisu bili nevjernici. To su bila jedna vecina muslimanske populacije koji su vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika, ali se nisu slagali sa ucenjem vehabija. Pa i ako su mozda neki od njih dozivali mrtve i trazili njihovu pomoc i molili im se za postizanje potreba i trazenje izlaza iz teškoca, kada bi se i pomirili sa cinjenicom da su to elementi širka, ipak ne moze ciniti širk ko vjeruje u Allaha. Te ljude je trebalo pouciti, a ne ubijati ih. Potpora koju su Ali Saud dali vehabijama je bila dovoljna da su mogli objaviti dzihad svojim neistomišljenicima. Iako je miroljubiva metoda, po nama, bila veci garant uspjeha i proširenja da'we od metode sile. Njihovo posezanje za argumentom sile rezultirao je da su i neistomišljnici posezali za istim argumentom. To je rezultiralo da se o ovom pokretu iskrivila slika u ocima mnogih ljudi i tako su mnogi udaljeni i od pomisli da pristupe takvom pokretu. Veoma mali broj arapa u svojim drzavama je pristupio ovom pokretu, jer im nije stigao u njenom izvornom obliku, nego je do mnogih dostizala veoma iskrivljena slika. A da su kojim slucajem vehabije upotrijebili metodu miroljubivog širenja da'we, vjerovatno bi im povjerovao veci broj ljudi, narocito poslije naglog porasta stepena obrazovanja i interesa za obrazovanjem. A i sada glavna brana za ulazak u ovaj pokret su primitivni i umišljeni pozivaci koji ne odustaju od metode sile i strogosti koja je bila prisutna i u pocetku širenja vehabijskog pokreta. Takoder, ono što se zamjeri vehabijama i njihovoj misiji je cinjenica da su pozivali deklarativno na otvaranje vrata idztihada a sami su ostali slijepo drzeci se hanbelijskog mezheba. Od ibn Tejmijinog ucenja uzeli su samo ucenje o akaidu (islamskom vjerovanju), a ništa nisu prihvatili od njegovog idztihada u propisima (ahkam), kao npr. pitanje talaka isl. Cak i od samog ibn abdul-Vehhaba ne spominju se noviji idztihadi osim u nekim pitanjima koja nisu od neke posebne vaznosti. Npr. Pojavio se je sa mišljenjem da krvarina muslimana je 800 rijala, umjesto vrijednosti 100 deva, što je ustavovljeno hadisom Allahova Poslanika. Mada su muslimani sada a i tada bili u velikoj potrebi za idztihadom stvarni idztihad ni sa ovim pokretom nije zafunkcionisao. Nije bilo dovoljno da se stane ondje gdje je stao ibn Tejmijje. Bila je potreba za idztihadom koji bi otklonio tragove ucmalosti i zaledenosti islamske misli, evidentne u stoljecima koja su prošla. Uslijed nedostatka istinskog i efektivnog idztihada muslimani su dovedeni u stanje dekadence i potrebe oslanjanja na druge i posudivanje njihovih zakona. Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija Šejh Ali Tantavi uzima središnji stav spram pojave vehabijskog pokreta. U jednom njegovom dijelu podrzava ga, a u drugom kritikuje. U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5 , šejh AliTantavi kaze sljedece:"Citalac koji cita biografiju ibn abdul-Vehhaba, ce lahko doci do zakljucka da on nije bio veliki ucenjak. Ali ce lahko primjetiti da je bio veliki ucitelj. U njegovo vrijeme bilo je mnogo ucenjaka koji su bili uceniji od njega i koji su više pamtili vjerskih tekstova i koji su više napisali knjiga od njega, ali zato u njegovom vremenu, cak i u periodu unazad 500 godina do danas, nije postojao neko ko je više utjecao na islamsko društvo i promjene u njemu od njega. Uprkos što je izrastao u lokalnoj sredini i gradu koji je bio daleko od centara zive islamske misli, niko nije potresao islamsko društvo kao što je to ucinio ovaj covjek. Ja se i sada divim zestini propagande i snazi kojom se je borio." Na str. 9 svoga djela o ibn abdul-Vehhabu Tantavi kaze:"Šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab ,sama misija, pozivivanje u islam ili njegova da´wa, njoj se nejma šta prigovoriti i njoj se ne zamjera. Ono što se navodi kao manjakavost i nedostatak jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom cinu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenju. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima (politeistima). Zatim je isti hukm,odnosno stav, prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio je murteddima (odmetnicima ) od vjere. Dozvolio je proljevanje njihove krvi (tj. njihovo ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine. To se je stvarno i primjenjivalo. Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je , punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd. A ako bi rekao:"Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se." Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se je borio (ako je tacno da su bili obozavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvatao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoce da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed 'alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?"
Prijem 
